UTRKE: Utrkivati se ili ne?
J.MIHELAC, 09.06.2025.
Na pojavu nordijskog hodanja je utjecalo skijaško trčanje, a ono je natjecateljski sport. Samom tom činjenicom nije teško zaključiti kako nordijsko hodanje u sebi nosi natjecateljski karakter, premda nije prvotno bilo zamišljeno kao takvo. Bilo je samo pitanje vremena kada će se u nordijskom hodanju pojaviti i ta dimenzija.
Sa pojavom natjecateljskog nordijskog hodanja počeli su se pojavljivati i prvi problemi, poglavito vezani uz tehniku.
Ovdje treba spomenuti kako nordijsko hodanje dolazi iz Finske i kako su dvije najveće i najjače svjetske federacije utemeljene upravo u Finskoj, pa je tako ono što propisuju INWA i ONWF, zapravo “prava” tehnika nordijskog hodanja. Sve ostalo su nekakve neuspjele inačice, koje ne poštuju osnove mehanike nordijskog hodanja. Kako je o tehnici dosta toga već rečeno (vidi nordijsko hodanje), ovdje neće biti puno govora o njoj, već o problemu koji se duže vrijeme pojavljuje u svijetu nordijskog hodanja, a to je svojevrsni jaz između “običnih” hodača i instruktora sa jedne, te natjecatelja sa druge strane.
To se događa zbog toga što natjecatelji često puta ne poštuju tehniku nordijskog hodanja, jer zapravo i ne dolaze iz nordijskog hodanja, već drugih (najčešće trkaćih) sportova. Premda priprema može biti ista, tehnika nije. Kada su upozoreni od strane instruktora, kako ne hodaju dobro i kada čuju opaske na svoju tehniku, često puta ne reagiraju pozitivno, jer stavljaju rezultat u prvi plan. Instruktori su obučeni kako pravilno hodati i podučavaju druge, kako se pravilno hoda, te su prve osobe koje treba poslušati, kada je nordijsko hodanje, u pitanju. Oni su svjesni kako određena brzina može utjecati loše na tehniku i kako se tehnika, u samoj utrci može mijenjati, no isto tako su svjesni kada netko ne zna hodati.
S jedne strane je točno kako velika brzina može loše utjecati na tehniku, no i tu treba biti precizan, pa reći kako velika brzina ne može potpuno uništiti tehniku hodača, koji generalno hoda ispravno. Može se dogoditi da neki od elemenata “zapinje”, ali da se tehnika toliko “degenerira” da uopće ne sliči na nordijsko hodanje, to nije moguće. U koliko se to dogodi to je jasna indikacija da ta osoba ne zna hodati, ni sporo, ni brzo.
Često puta se vidi kako natjecatelji pokušavaju “neutralizirati” štap, u rukama, jer im smeta. To su natjecatelji koji bi, inače, bili brži bez štapova.
Često puta se pribjegava rješenjima kao što su kraći štap, kako se ne bi morali aktivno gurati, a kako bi pri tome imali “koliku toliku” ekstenziju ruke, te poštivali pravila o ekstenziji ruke. Sve skupa, radi sudaca u utrci koji bi mogli dati karton, za „krivu“ tehniku.
Takvi natjecatelji ne koriste gornji dio tijela, ramena su im kruta, leđa često puta kifotična, kukovi nisu fiksirani… Time se više upotrebljavaju noge, često puta (tehnički) izgledajući kao brzi hodači, koji samo „nabadaju“ sa štapovima, bez da ih zapravo koriste. Takav način hodanja je i puno štedljiviji u natjecanju, jer cijeli jedan dio tijela ne radi uopće, pa nema ni veće potrošnje energije. To je praktično, jer natjecatelj ima puno više snage da odradi utrku, što je potpuno suprotno konceptu nordijskog hodanja, koje ga je pokrenula Lena Jaskalainen i koji bi u prvom redu trebao služiti zdravlju.
Sa druge strane, „obični“ hodač, sa svojim instruktorom razmišlja kako što više opteretiti gornji dio tijela, jer na takav način ima ravnomjernu distribuciju mišićne aktivnosti, kroz cijelo tijelo. Tada radi onih 90% mišića koji se često puta spominju i vezuju uz nordijsko hodanje. Nordijskih hodač mora osjećati cijelo tijelo kao i veslač. Sve mišićne grupe moraju raditi i ako rade preveniraju mnoge ozljede, te imaju mnoge zdravstvene benefite.
Jasno je kako sport često puta izlazi iz zdravstvenih okvira, pa možemo i to prihvatiti, no ozljede se u nordijskom hodanju mogu jako lijepo prevenirati koristeći propisanu tehniku. Također, možemo i trebamo, tolerirati određene manje greške u tehnici, no potpuno „degeneriranje“ tehnike ne. Neki puta su razlike od natjecatelja do natjecatelja tolike, da se čini kako se ne natječu u istoj disciplini. Treba paziti i zbog samih natjecatelja, jer u konačnici, ni za njih, nije baš stimulativno, kada oni koji znaju hodati izgube medalje od onih koji ne znaju.
I sam sam natjecatelj, no također sam i instruktor i zbog te pozicije razumijem i jedne i druge, no priklanjam se instruktorima. Previše sam vidio grozne tehnike koja ne čini dobro samim natjecateljima, a nordijskom hodanju pogotovo. Loša tehnika natjecatelja je antireklama nordijskog hodanja.
Zato bih zaključio slijedeće. Svakako se natjecati, ukoliko postoji želja, no ostati jak i zadržati tehniku do maksimuma. Na takav način čuvati svoje zdravlje i promovirati nordijsko hodanje na najbolji mogući način.