UTRKE: NW sudac II. dio
J.MIHELAC, 22.07.2025.
Prije no što se pročita ova objava bilo bi dobro pročitati objavu pod naslovom: “NW Sudac I.” Ovdje ćemo se baviti najčešćim propustima sudaca, a članak se nadovezuje na prijašnji. Svi koji nešto rade, griješe, pa tako i suci. Ne postoji savršen i bezgrešan sudac. Kao što najbolji hodači prave greške u hodanju, tako i suci prave greške u suđenju. Najčešće greške sudaca, a kojima sam svjedočio, su sljedeće:
1. NEDOVOLJNO POZNAVANJE PRAVILA I VLASTITA ZBUNJENOST. Ovo se često puta događa, jer suci sude u različitim lokalnim utrkama i lokalnim ili državnim savezima, te brkaju pravila, koja se često puta razlikuju od onih pravila, koje se primjenjuju na velikim natjecanjima. Ovo se ne bi smjelo događati i prvenstveno ide „na dušu“ savezima i organizatorima, a onda i sami sucima, koji često puta ne pročitaju pravila federacija i natjecanja na kojima sude ili pročitaju, ali pobrkaju sa drugima.
2. NEMOGUĆNOST KOMUNIKACIJE U MEĐUNARODNIM UTRKAMA. Kada sudac ne zna engleski, to je potpuno drugačije od situacije u kojoj natjecatelj ne zna engleski. U koliko natjecatelj i sudac ne mogu komunicirati, zbog činjenice da sam sudac, osim materinog jezika, ne govori ni jedan drugi onda, onda to ide na „njegovu dušu“, kao i „na dušu“ organizatora, koji su ga primili na međunarodnu utrku.
3. POMANJKANJE ISKUSTVA. Neki put se zbog manjka sudaca pribjegava brzim rješenjima, pa organizatori obrazuju suce netom prije natjecanja. Ovo je gotovo uvijek loše rješenje, jer sudac uz svo svoje znanje, nema nikakvo iskustvo u utrkama ili ima jako oskudno. Njegovo neiskustvo uvelike utječe na njegove odluke, koje često puta nisu dobre.
4. STRAH I TAŠTINA. Često puta se događa da sudac nema hrabrosti pokazati mjeru upozorenja natjecatelju. Posebno ukoliko je natjecatelj poznat kao brz i trofejan. Strah ne mora nužno biti povezan uz drugu osobu. Netko se može bojati vlastite pogreške. Također, strah i taština znaju ići ruku pod ruku, pa sudac ne želi sebi dopustiti pogrešku. A ako se taština rasplamsa, može neadekvatno postupiti prema natjecatelju, te ga kazniti za nešto za što objektivno ne bi trebao.
5. NEPRISUTNOST U UTRCI. Neki suci češkaju sa prolaznicima ili se bave vlastitim mislima i mobitelom, dok je utrka u tijeku.
6. LOŠE POZICIONIRANJE. Sudac mora prije starta razgovarati sa kolegama i organizatorima, kako bi svi skupa pronašli dobre pozicije. Mora biti agilan i stalno „tražiti“ bolji kut, kako bi imao potpuno jasnu sliku utrke.
7. NEDOVOLJNO POZNAVANJE MEHANIKE NORDIJSKOG HODANJA. Ovo je možda i najveća zamjerka!
Zanimljivo je, kako neki suci zahtijevaju od natjecatelja jaku ekstenziju ruke prema naprijed, a pri tome ne zahtijevaju isto kod aktivnog guranja i ruke prema nazad. Ako već moramo birati onda bi bilo logičnije da radimo jaču ekstenziju prema nazad, kako bi se što jače i što bolje gurnuli, a ne prema naprijed. No najbitnije je održati simetričnu ekstenziju i simetričan otklon ruku, od kuka (neutralne linije). Unatoč tome, neki suci inzistiraju na tome da se ruka jako ispruži prema naprijed. Tada dolazi do nemogućnosti aktivnog guranja, jer je štap plasiran previše okomito na podlogu. Da bi hodač to izbjegao, mora već u startu kontrolirati štap podešavajući šakom kut pod kojim će štap plasirati. Iz te pozicije omogućuje sebi prikladan put za aktivno guranje. Tim pokretom previše „radi“ šaka, koja bi trebala biti fiksna kako bi se izbjegle ozljede zapešća.
Zatim, neki suci inzistiraju na jako velikoj amplitudi pokreta ruku, a da pri tome ne promatraju noge. U koliko je korak kratak, onda je i amplituda pokreta ruku kratka. Kada bi amplituda pokreta ruku bila velika, a korak kratak tada bi dolazilo do poremećaja ritma i sinkronizacije ruku i nogu. I obratno, ne može dugi korak imati malu amplitudu ruku.
Na dalje, neki suci inzistiraju na što većem otklonu šake od kuka (neutralne linije), prema nazad, a da pri tome uopće ne paze na ekstenziju ruke. Upozoravaju hodače koji imaju ravnu ruku i koji se aktivno guraju, samo zato što po njihovom mišljenju ruka nije dovoljno otklonjena od neutralne linije. Pri tome ne upozoravaju hodaće koji se uopće ne guraju aktivno već savijaju ruku u laktu i pri tome imaju veliki otklon šake od neutralne linije. Ako poznajemo mehaniku hodanja onda znamo da se ovakvi hodači ne guraju aktivno, za razliku od onih koji imaju punu ekstenziju ruke. Otklon ruke od zamišljene neutralne linije nije sam sebi svrha. Činjenica da hodač ima punu ekstenziju ruke i da je šaka prošla zamišljenu liniju za barem 10ak cm, govori u prilog aktivnog guranja. Makar ne mora ni to uvijek biti slučaj, no u, najmanje, 90% slučaja jeste, za razliku od savijenog lakta, koji u 100% slučajeva znači da se osoba ne gura aktivno.
Zatim, neki suci „jako promatraju“ trenutak, kada peta i štap suprotne ruke dodiruju tlo. Ovaj pokret bi trebao biti sinkroniziran i trebao bi se događati u istom trenutku, no u utrkama se zna dogoditi da za nekakve milisekunde ruka kasni. Ovo ne znači da se natjecatelji ne gura aktivno. Neki put štap dodiruje tlo nakon što je cijelo stopalo polegnuto na tlo. Umjesto da se to dogodi sinkronizirano sa petom, događa se sinkronizirano sa cijelim stopalom, čak ponekad i sa prstima stopala, koji su krenuli u aktivno guranje. Ukoliko je, u tom momentu aktivnog guranja prstima, štap već položen na tlo i hodač uključuje gornji dio tijela, te u isti moment aktivno gura rukom i prstima stopala, tada se događa aktivno guranje. Sinkronizacija cijelog stopala ili prstiju stopala i štapa predstavlja veliki problem za većinu sudaca koji stalno očekuju sinkronizaciju pete i štapa. Treba, naravno, naglasiti kako nema aktivnog guranja ukoliko prsti noge odrađuju aktivno guranje, a štap još uvijek nije plasiran, već se to događa nakon što je noga već odvojena od tla ili netom prije. Također, valja reći kako bi bilo dobro da su peta i štap sinkronizirani, jer je to ispravnije i na takav način se smanjuje sila koju trpi peta prilikom koraka. Taj „udarac“ pete o tlo nije toliko snažan i automatski je puno zdraviji način hodanja. No ova druga sinkronizacija je također u redu, jer se događa momenta aktivnog guranja, u kojem su aktivni ruka i prsti stopala.
Kada je u pitanju aktivno guranje tada se radi još jedna greška. Suci često puta nagrađuju osobe koje imaju prekratke štapove. Ne uzimaju uopće u obzir duljinu štapa već “padaju na varku” pravilnog hodanja.
Treba još spomenuti ostale elemente na koje često puta ne obraćaju pažnju poput nepravilnog rada kukova ili cijele posture tijela. Kada je u pitanju postura tijela, tu opet neki rade grešku. Kada se hodači nađu na uzbrdicama pa onda zahtijevaju nekakve položaje koji uopće nisu prirodni. Ne mora nužno biti uzbrdica, može biti ravnan teren na kojem če sudac od natjecatelja, koji ima dugi korak zahtijevati potpuno ravnu posturu tijela. To, naravno, nije normalno, jer ukoliko je korak dugačak naginjanje tijela prema naprijed je prirodno.
8. NEPOŠTIVANJE FIZIOLOGIJE NATJECATELJA. Najbolji primjer su “jače osobe” koje dobro odrađuju aktivno guranje, no zbog malo veće stražnjice, sudci misle kako oni to ne rade, pa ih upozoravaju. Nekim ljudima ruka uredno prolazi kuk, no ne i stražnjicu…
Da bi sudac prepoznavao ove stvari treba i sam biti hodač i to poprilično iskusan, a još jednom valja ponoviti, nije lako biti sudac! Treba tu puno stabilnosti, hrabrosti i rada kako bi se kvalitetno odradila ta funkcija. Sudac bi svojom pojavom već trebao biti osoba koja ima prirodni autoritet, jer iza njega stoje sati hodanja i suđenja, te kompetencije kakve većina hodača nema. Zato treba postojati sustav ocjenjivanja sudaca kako bi oni najbolji utjecali na sve ove ostale i kako bi svi skupa izgradili jednu međunarodnu sudačku zajednicu.