UTRKE: NW sudac I. dio
J.MIHELAC, 18.07.2025.
Suci su najvažniji i najsporedniji sudionici sportskih natjecanja. Najvažniji, jer se bez njih ista ne bi mogla održati, tj. ne bi bila regularna. Najsporedniji, jer ne smiju biti u prvom planu, moraju biti što efikasniji i što najprimjetniji. S jedne strane moraju biti autoritet, kojega se poštuje, bez izuzetka, a sa druge strane, ne smiju zasjeniti natjecanje i remetiti ga. Kada nešto teče glatko i regularno, onda je to zasluga sudaca. Kada stvari „zapinju“ i kada nisu regularne… I to je zasluga sudaca!
A što to čini suca dobrim ili lošim? Po mome mišljenju, a i mišljenju većine ljudi s kojima sam se susretao, ne samo u nordijskom hodanju nego i šire, to bi bile sljedeće osobine:
1. NEPRISTRANOST I OBJEKTIVNOST. Ovo je zajedničko svim sportovima svijeta. Ukoliko sudac favorizira jedan tim ili jednog natjecatelja, tada već u startu gubimo regularnost. Najčešće se na međunarodnim natjecanjima potenciraju suci iz više država, kako bi se spriječila pristranost. S obzirom da se u nordijskom hodanju često puta suci i natjecatelji poznaju, događa se da natjecatelji odbijaju naklonost ili nenaklonost sudaca. Suce ne bi trebalo biti briga hoće li neki od natjecatelja shvatiti kartone i upozorenja osobno. Kada sudac stupi na utrku, treba prestati svo prijateljstvo i poznanstvo, do trenutka kada se utrka završi. Sudac mora svakog natjecatelja vidjeti kao natjecatelja, a ne kao prijatelja, susjeda, sunarodnjaka ili tko zna što. Također sudac ne bi treba stvarati mišljenje o natjecatelju na temelju prijašnjih iskustava. U koliko je neki natjecatelj krivo hodao ili čak varao na utrci prije, to ne znači da će istu stvar raditi na aktualnoj utrci, na kojoj sudac sudi. Svaka utrka je nova i u svakoj utrci treba biti objektivan, bez prethodno formiranih mišljenja. U ovu kategoriju spada i ujednačen kriterij. Kada sudac zauzme kriterij, on ga treba držati uvijek i prema svakome.
2. AUTONOMIJA I NEPOTKUPLJIVOST. Ovo je vrlo bitno, jer sudac ne smije potpadati pod ničiji utjecaj. U koliko potpadne pod utjecaj organizatora, koji neki put iz nekih svojih razloga žele “zatvarati oči” spram natjecatelja, koji ne hodaju dobro, sudac ne smije na to pristati. Ne smije pristati niti da se poništavaju njegove odluke iz utrke, osim ako za to ne postoji valjan razlog. Npr. Sudac može pogriješiti i ako postoji snimka koja potvrđuje njegovu grešku, onda se može mijenjati njegova odluka. Što se tiče potkupljivosti, nordijsko hodanje nije sport u kojemu se !“vrte” veći novčani iznosi, pa ova kategorija nije toliko aktualna, ali potkupljivost ne mora nužno biti u novcima. Može biti u naklonosti ili nekim drugim uslugama. Može se dogoditi da se sudac želi svidjeti nekome, pa ne želi držati jedinstven kriterij. I ova druga kategorija čini utrke neregularnim, ukoliko se ne poštuje.
3. DOBRO POZNAVANJE PRAVILA. Ako itko treba poznavati pravila, onda su to suci. Oni po pravilima sude i ukoliko ne znaju pravilnik, nemaju što raditi na utrci.
Za natjecatelje, posebno one koji se prvi put prijavljuju na utrku, može biti prihvatljivo da ne znaju, no za suce ne. Ovdje treba staviti i poznavanje prakse. Kad je u pitanju normiranje, bilo čega, uvijek se događa neki propust. Tzv. rupe u pravilima ili “sive zone” uvijek postoje. Sudac mora poznavati te “sive zone” i poznavati praksu rješavanja takvih situacija. Kada govorimo o nordijskom hodanju, pod pravila, također, potpadaju pravila tehnike, tj. pravilnog hodanja. Ukoliko sudac sam ne hoda i ne razumije tehniku nordijskog hodanja, ne bi smjeo suditi u utrkama.
4. DUBLJE RAZUMIJEVANJE SPORTA I SPORTAŠA (U SPORTU U KOJEMU SE SUDI). Ovo je nešto što se nadograđuje na poznavanje pravila. Ako sudac hoda i dobro poznaje tehniku, te se i sam ponekad natjecao, onda može razumjeti i natjecatelja. Može razumjeti određene promjene u tehnici i ne biti toliko rigorozan, kada su u pitanju određeni detalji. Kod velikih brzina hodanja, tehnika ipak pati, a on mora procijeniti da li se radi o manjim tehničkim promjenama i da li hodač zaista zna hodati ili se radi o osobi koja ne zna hodati. Ukoliko netko ima groznu tehniku to se treba sankcionirati. Posebno ako se radi o jako brzim natjecateljima, koji se bore za medalju. Oni su primjer drugima i ako se njima dozvoli da rade što žele, onda će raditi i drugi. Sudac može odlučiti „progledati kroz prste“, u nekim situacijama, ukoliko procijeni da bi njegova odluka mogla imati puno više štete nego koristi, no s obzirom da bi trebao uvijek imati ujednačen kriterij, tu već ulazimo u suptilnost slobodnih sudačkih procjena. Toleriranje potpuno krive tehnike ili nesportskog ponašanja, ne potpada pod slobodnu sudačku procjenu. Također, treba poznavati konfiguraciju terena i devijacije u tehnici koje određeni tip terena nosi. Ne može se zahtijevati potpuna ekstenzija ruke i aktivno guranje, kod jako strmih uspona, ili se ne može zahtijevati tehnika na terenima, na kojima se ona ne može razviti.
5. TAKTIČNOST I RAZUMIJEVANJE. Ovo se odnosi na više stvari. Prvo na formiranje mišljenja o nekom natjecatelju. U koliko je netko trčao, ne znači nužno da je varao. Neke osobe ponese natjecateljski duh i jednostavno nisu svjesne što rade u određenom momentu. Takva osoba treba dobiti crveni karton, no ne treba biti stigmatizirana i procijenjena kao netko tko vara ili ne zna hodati. Može se dogoditi da neki temperamentni natjecatelj opsuje suca, zašto ponovo treba dobiti crveni karton (možda i suspenziju na pokoju utrku), no ne treba biti stigmatiziran kao divljak. Možda je jednostavno temperamentan i kada se stvari smire nakon utrke, sa istim sucem može biti u najboljim odnosima. Sudac ne treba takvim natjecateljima posvećivati posebnu pozornost, već ih treba tretirati kao svakog drugog natjecatelja. Također, u razgovoru sa natjecateljem mora procijeniti situaciju i ne treba dovoditi do eskalacije. Treba zauzeti stav i biti autoritativan, no ukoliko procijeni da je takav neprimjeren situaciji treba ga promijeniti, ili ublažiti. Sve skupa, treba razumjeti situaciju, razumjeti natjecatelje, te adekvatno odgovoriti situaciji u kojoj se našao.
6. AGILNOST I POZICIONIRANJE. Sudac mora biti maksimalno prisutan. Ne smije gledati sa strane, tipkati po mobitelu, ili pričati sa nekim prolaznikom, dok se događa utrka. On mora pratiti utrku, u potpunosti. Bilo bi optimalno kada bi sudac gledao prema natjecateljima, koji mu idu u susret, te iskoračio prema njima, tj. napravio nekoliko koraka, van svoje pozicije. To bi automatski signaliziralo natjecateljima da je prisutan i da ih promatra i već bi na daljinu imao utjecaj na njih. To mu, također, omogućuje da napravi par koraka, uz natjecatelje koji prolaze pokraj njega, čime ima više vremena promotriti njihov hod. Ne bi trebao biti prestatičan. Također, trebao bi imati dobru, preglednu poziciju. Mjesto sa kojega dobro vidi utrku.
7. MOGUĆNOST KOMUNIKACIJE. Vjerojatno nepotrebno navoditi, ali iskustvo je pokazalo kako na međunarodnim utrkama često puta sudjeluju suci koji ne govore engleski. Ovdje možemo čak dodati i neke od drugih vodećih internacionalnih jezika, poput francuskog, no koncentrirati ćemo se na engleski, jer je to ipak jezik kojega danas većina ljudi govori, kao svoj drugi jezik. Nije u redu da suci, posebno glavni sudac na utrci, ne može komunicirati sa natjecateljima i sa voditeljima timova, jer ne priča niti jedan jezik sa kojim se može sporazumjeti s njima. Kako objasniti neku odluku, kako upozoriti na neke specifičnosti u konkretnoj utrci i slično, ukoliko ne postoji mogućnost komunikacije.
Za kraj, na ovo sve treba dodati i hrabrost, jer treba hrabrosti da se stane ispred natjecatelja koji marljivo treniraju i koji su protagonisti određenog sporta (bilo da je rekreativan ili profesionalan) i takvim istim natjecateljima reći što je ispravno, a što nije. U konačnici isključiti nekog natjecatelja i na takav način možda odlučiti ukupni poredak. Treba sve ovo navedeno, ali treba i hrabrosti!